Pre četiri meseca
sam pisala o “lepšoj i humanijoj” Srbiji, koja je dozvolila da vidimo pune
čekaonice po policijskim upravama, ljudi koji imaju 71, 87, 93 godine, a u
cilju izdavanja novih ličnih karti. Ponovo doživotnih, pretpostavljam. Za koji
mesec. Za koji dan. Neko možda dokument neće ni dočekati da podigne. Za onaj
svet nikome i ne treba. Valjda?! Tužno da tužnije ne može da bude!
Pitala sam
se tada da li tako izgledaju usluge dostupne svim gradjanima. Brzo i lako. Da
li je imalo potrebe takve prizore da vidimo? Da li su naši sugrađana već u
80-im i 90-im morali ovako nešto da dočekaju?
Ovako je
prokomentarisala jedna osoba na moju objavu na FB: “To je bila pljacka ljudi od 90 godina. Sramota velika moji baba i deda
nisu docekali licnu kartu ,al su platili .Rado,vratili su zahteve .Nove licne
karte nisu ni uradjene,a pare vratili nisu.Sta ima veze malo smo pomogli drzavu.”









