петак, 21. април 2017.

Naslovi iz novina


Neki od naslova iz novina: 
Žena umirala u centru Beograda, ljudi je preskakali! 
Kopao po kontejneru za koricom hleba, pa poginuo! 
Maloletnici šutirali i polivali vodom starijeg muškarca! 
Roditelji umrli od gladi, sin se otrovao. 
Ubili starce pa ih bacili u septičku jamu. 
Bolesnog starca opljačkali pa brutalno ubili. 
Deca napala Rašu Popova jer im nije dao dovoljno novca. 
Mladić napao i silovao gluvonemu staricu. 
Majka i sin umrli od gladi i hladnoće. 
Smrzavao se do smrti pored preminule majke. 
Žena i sin umrli od gladi I hladnoće. 
Pripadnik Vojske Srbije izvršio samoubistvo zbog siromaštva i dugova! 
Ubio se jer nije uspeo da se izbori sa bedom. 
Majka ubila četvoro dece, pa pokušala samoubistvo zbog siromaštva.
 Mladić se zbog siromaštva obesio. 

Prvi smo u Evropi po stopi rizika od siromaštva -svaki četvrti (25,5%) je siromašan. Osmi u svetu po Indeksu bede (siromaštva). 5% ljudi u Srbiji je depresivno. Stopa samoubistva u Srbiji je najveća u Evropi. Ubistva. Nasilje. Samoubistva. Beda. Očaj. Bezosećajnost. Okrutnost. Tuga. Čemer. Jad. Onomad napisah, ali moram ponovo da podelim.

Zbog kolumne Ne okrećite glavu

четвртак, 13. април 2017.

ŽIVOT NA POTVRDU

Pre četiri meseca sam pisala o “lepšoj i humanijoj” Srbiji, koja je dozvolila da vidimo pune čekaonice po policijskim upravama, ljudi koji imaju 71, 87, 93 godine, a u cilju izdavanja novih ličnih karti. Ponovo doživotnih, pretpostavljam. Za koji mesec. Za koji dan. Neko možda dokument neće ni dočekati da podigne. Za onaj svet nikome i ne treba. Valjda?! Tužno da tužnije ne može da bude! 

Pitala sam se tada da li tako izgledaju usluge dostupne svim gradjanima. Brzo i lako. Da li je imalo potrebe takve prizore da vidimo? Da li su naši sugrađana već u 80-im i 90-im morali ovako nešto da dočekaju?

Ovako je prokomentarisala jedna osoba na moju objavu na FB: To je bila pljacka ljudi od 90 godina. Sramota velika moji baba i deda nisu docekali licnu kartu ,al su platili .Rado,vratili su zahteve .Nove licne karte nisu ni uradjene,a pare vratili nisu.Sta ima veze malo smo pomogli drzavu.”

недеља, 2. април 2017.

Ne okrećite glavu!

“Izvinite, imate li da mi date 20 dinara. Toliko mi fali za hleb?”.  “Izvinite, gde se nalazi Dom zdravlja, nisam bila kod doktora 20 godina, a sada moram, danima pljujem krv. Ćerka se udala odavno i nikada se nije javila. Živim sa mužem. Znaš on mi je nepokretan. Nemamo ni knjižicu. Ne znam ni kada smo je imali. Moram dete kod doktora, pa neka me vrate. Ne mogu da umrem ko ker. Kako će onaj moj da ostane sam. Ne može da ustane leba da uzme sam”? “Možete li da mi kažete kome da prijavim da mi preti komšija i gde da idem? Nisam 30 godina dolazio u čaršiju. Ne znam gde se šta nalazi. Deca mi po belom svetu. Nemam koga da pitam, a ovde se sve nekako izmenilo. Da ti kažem stra’ me vata od volikog saobraćaja i ljudi koji tumaraju.”