Čudnog li naroda u Srbiji, koji sebe doživljava kao nebeski narod, a nebo mu iz godine u godinu sve manje i dalje! Čudnog li naroda u Srbiji koji sebe vidi kao ukleti narod, na kojeg je bačena strašna kletva izdaje (ona još od Vuka Brankovića), a na svakom ćošku je spreman i sopstvenu senku da izda i proda. Čudnog li naroda u Srbiji koji se odvajkada međusobno delio na pola: na njih i na nas.
PRVI I DRUGI
U školi su me učili da su partizani oni pravi i naši: hrabri
i rodoljubi, i patriote i spasioci i oslobodioci i jedini sveci. Učili su me, ma
i u snove su mi se mešali, da je jedini borac za pravdu, za istinu, za slobodu,
Drug Tito i njegov mu verni pas Reks. Pamtim još te likove sa prve strane čitanke,
knjiga iz matematike, prirode i društva, čak i iz knjige „Naš kraj“, a tvrdim sa
sigurnošću da ni ker ni Tito nikakve veze nemaju sa mojim krajem.
Učili su me da slave slavu samo nevernici, a da pravi ljudi i
Srbi slave crvenu zvezdu/petokraku, Druga Tita i kera Reksa (Jovanku nisu pominjali).
Učili su me da u crkvu idu samo grešni, i da je to dom satane i zla. Učili su me
da je sve moje i njihovo (i roditelji i kuća i dvorište i diploma i duša). Učili
su me da su prave i istinite knjige samo one koje imaju gore navedene likove i da
za posedovanje ostalih može svako da bude kažnjen i isporučen u goste na Goli otok.
Učili su me da učim, ali onako kako su oni propisali i da ne postoji „između redova“!
Učili su me da postoje samo navijači i sportisti Crvene zvezde i Partizana. Učili
su me da sa mojih planina, čobanica progovara (proverila, nikada takva vrsta čobanica
niti na Ovčaru niti na Kablaru, nije bivstvovala), ili su već tada ukazivali na
rodnu pravnopravnost i na javno progovoranje žena?!
No, učili su me da su oni drugi/njihovi, bili četnici, neprijatelji,
izdajnici, kasapi i lopovi. Oni su se lažno borili za Srbiju, jer su u stvari tako
oslobađali državu Mauricijus! Oni su izneli zlato na Kipar (ups, to su ovi treći!).
Oni su jeli jagnjeće pečenje, dok su oni prvi/naši, isključivo preživljavali u prirodi,
jedući korenje od biljaka i jaja od prepelica. Ovi drugi/njihovi se nisu kupali
i češljali jer su takvi, aljkavi i prljavi, dok su oni prvi/naši upražnjavali redovne
kupke, brice, štucovanja, manikire i pedikire.
TREĆI
Onda su sa revolucijom, onom narodnom, došli ovi treći/nečiji,
koji kažu „Puj pike ne važi!“ I gle čuda! Treći učiniše da svi postanu i naši i
njihovi! Pa i oni prvi (za one druge se podrazumeva), počeše da idu u crkve, unose
slamu u kuću slaveći Badnji dan i pale badnjak za Božić. I oni prvi počeše da jedu
jagnjeće pečenje, pa počeše da kampuju i na Ravnoj gori na kojoj postaviše najveće
zlatne krstove, upravo tamo gde su oni drugi vodili lažni srpski rat, prilikom oslobađanja
Mauricijusa!
Sa dolaskom trećih/nečijih, a u stvari onih prvih, u udžbenicima
se na naslovnoj strani umesto kera i Druga Tita, pojavljuje američki glumac u akciji
kidnapovanja bebe (onih prvih ili drugih, još nije utvrđeno). Sa dolaskom trećih
se broj navijača i navijačkih grupa uvećava brzinom svetlosti. Sada tih grupa imamo
u svakom sokaku, jer pripadaju nekoj ligi, o sranjima što prave, ne govorimo, pssstttt!
a i objedinjuju i prve i druge, sve sa slikom hrama Svetog Save, pravoslavnim krstom,
godinom Kosovskog boja, krilatim anđelima i ostalim svecimama. O sranjima psstttt!
Ovi treći/nečiji, uhvatili najsrpskiju foru pomirenja i novčane
nadoknade štete za pljuvanje, omalovažavanje i smeštanja onim drugim na marginalno
mesto, te odjednom oni prvi nađoše papire da su u stvari sve vreme oni bili drugi,
i čak i nađoše dokaze da su oni najdrugiji, ali im smestili, namontirali, u fotošopu
uradili nepoznate likove i karaktere i tako nagrabaše kroz istoriju ni krivi ni
dužni kao prvi.
Pa nas tako ovi treći/nečiji, sada dele na pušače i nepušače.
Na one sa zimskim pneumaticima ili bez njih. Na sposobne jer su pripadajući i na
nesposobne jer žive od plate.
PRERASPODELA
Kada smo već zaboravili podele na partizane i četnike, podele
na petoktrake i kokarde, na komuniste i Ravnogorce, na kerove i čobanice, sada nam
ovi treći, doneli drugačije podele, te nema više prvih-naših i drugih-njihovih,
sada smo svoji i nečiji, sada radimo i živimo po principu ko koga stigne i ko kome
smesti (sin ocu, magacioner direktoru, žena mužu). Jer najsrpskija fora novčane
nadoknade postaje življa nego igde u svetu, jer se kletva izdaje sa Kosovskog boja
volšebnim načinima održava i prenosi sa kolena na koleno. Jer je carstvo nebesko
spremnije neko ikada da primi sve pokajnike, grešnike i izdajnike.
A, oni koji ispuštaju dim tamo gde im nije mesto, koji kazivaju
i pišu slobodno, jer im je Ustav ove malo preostale Srbije to zagarantovao, a bez
obzira da li su nekada čuli čobanicu (izmišljenu, i dalje tvrdim!) i’l su imali
uramljenog kera Reksa i ili nekog đenerala, ili su bili nedokazani, pa sopstvenu
sliku kačili na ekser, nek se čuvaju. Jer ako ne budu pobednici, kroz istoriju mogu
postati najveći unutrašnji neprijatelji i podrivači.
27.11. 2013. Kolumnista
Нема коментара:
Постави коментар