среда, 28. мај 2014.

Zevzeci, zunzovi i ostale zamlate

Kaže meni jedna draga osoba, da bi volele da piše zanimljivo kao ja, ali moram kako znam i umem da počnem bar malo da pišem o lepim, divnim i bajkovitim stvarima, da me pojedini ne bi stavili na listu nekih - mrzaca. Otvorim ja svesku i počnem da razmišljam o tim divnim stvarima, i to usred haosa od potopa, jer tako se namestila i kritika i moja želja da nešto promenim u svom pisanju.


ONI TAMO I OVI VAMO


Usresredim svoje misli na omiljeni kafić, ali setim se da je njega odnela pobesnela Morava. Ta naša Zapadna Morava, koju su na jade naterale rečice, potočići, kanali i kanalizacije koji se slivaju u nju, sa dozvolom ili bez dozvole. Sve te tekućine su naprasno poludele, „bez ikakvog razloga“, a Glavni Komandant jedva dočekao da kaže da su krivi „oni tamo“. Jer „oni tamo“ nisu doneli plan, pa nisu uradili projekat, pa nisu mislili na najbolju lokalnu samoupravu, pa zakočili u konkurisanju i sve tako nešto mešetarili, te se mi za malo potopismo zbog „onih tamo“. Sram ih bilo! Sada teraju Glavnog Komandanta da se cima nekim objašnjenjima, da ih izvlači iz leve pete, da razmišlja šta da kaže zbog čega je odlučio da je sve u redu u trenutku kada su oni što su najebali, krenuli, bežeći od vode, da se iseljavaju na sprat iznad, i sve to po savetu komandujućih. Uh, odoše misli, daleko od lepih!

Počnem da razmišljam o prijateljima i setim se koliko je njih išlo da puni džakove ili organizuju radove oko vezivanja istih. Otrčali su svi, spremni da zapnu, da dušu ostave pored Morave. Nije važno što nisu imali ni šta da pune. Ni sa čim da pune. Ni sa čim da vezuju, jer najbolja lokalna samouprave u trenutku potopa, a i u ostalim trenucima, nema ni jedan jedini džak. Jer zaboga, šta će džakovi bilo kome? Samo da pojedinci razbijaju glavu kome će i kako da ih uvale na nekoj raspisanoj javnoj nabavci. Pesak naravno da nije imao, jer i za njega se raspisuje neki poseban tender, al` se ne setiše da za savet pitaju gomilu ljudi i privatnika, koji taj isti iskopavaju bez tendera. Kažu samo im treba lopata, prikolica i mrkli mrak. Bar da skontaše pa da im po prikolici naplate neku siću..., pa imali bismo odbranu od poplava kao Beč.

Setih se i da su mi pojedini prijatelji bili na iseljavanju onih nesrećnika, koji po ko zna koji put, u poslednjih petnaest godina ostadoše bez stoke, useva, nameštaja. Jer te strategije nikako da „oni tamo“ donesu, a „ovi vamo“ neće da brinu tuđe brige, jer šta oni imaju sa svojim narodom i njihovim krompirom i ostalim povrćkama. U ostalom lakše je nadoknaditi štetu, nego se upinjati, onako svom snagom i pameću da se preduzme korak da do iste ne dođe. Lakše je svakako dovlačiti smrdljive dušeke, iz druge opštine, jer njima tamo gore trebaju da bi smestili na spavanje trubače, a nama ne trebaju, jer nemamo trubače!

ČISTA RAČUNICA


Kada se preračuna koliko je transportnih vozila sa rukom ili bez ruke, išlo po dušeke, koliko nafte je potrošeno, koliko je fizikalaca angažovano za ubacivanje, izbacivanje, montiranje, presvlačenje, svakako „ispadne“ isplativije, od održavanja u nekom podrumskom prostoru i dušeka i kreveta i ostalih nepotrebnih stvari, koje nam eventualno zatrebaju na otprilike 49 godina. Oni između ili oni posle neka misle kud` će i šta će, jer će valjda volontera biti dok je sveta i veka. A volonteri su oni mladi ljudi, puni snage i pameti, koji uvek idu da organizovano arbatuju za džabe kada je frka. A kada nije frka, organizuju mnogobrojne aktivnosti, ponovo za džabe i tako u organizovanju uvek gube red za posao ili honorare. I ponovo odoše misli daleko od lepih!

Pokušam da zamislim u celoj toj nesreći i jebadi, kako palim kola i auto-putem začas stižem u prestonicu na kaficu sa sestrom. Pa sunce, pa bašta, pa frajeri... Dok sve to zamišljam, čujem kako je taj isti auto-put, tokom izgradnje sjebo neke dve rečice, izmenio im korita, izmenio im tok, izmenio im misli, izmenio im ćud, pa se razbesnele, izlile se i poplavile sve pred sobom. Koga je još briga da misli o drugim stvarima dok pravi „svoju stvar“! Koga je još briga da obavesti da se geografija u okolini malo izmenila, kada će istorija o tome nekada pisati! Koga je još briga da se zamlaćuje nekim glupostima, kada se u (iz)vanrednim situacija sve mora nadoknaditi. Jer što se mora nije teško!

RUŽIČASTI PARLAMENT


Dosetih se da spas od ružnih stvari potražim u gledanju zasedanja lokalnog parlamenta. Nekako se opustim i sve mi postaje ružičasto. Tamo vidim i čujem najpametnije stvari, od najvećih stručnjaka. Vidim da predstavnici opozicione stranke zastupaju stavove vladajuće stranke. Vidim da u istoj stranci svaki predstavnik ima sopstveno mišljenje, a ono zajedničko ne jebe dva posto, valjda što ih je neko izabrao da oni pojedinačno misle, da leče komplekse, vežbaju retoriku i veštine komunikacije. Vidim da neki niti misle, niti romore, niti govore, jer umesto njih misli šef, jedini ovlašćeni za takve stvari, a ostali isključivo podižu ruke prateći šefovsku, jer to je osnovni smisao demokratije i parlamentarizma.

U svakom slučaju podjedanko izdvajamo i za one pričljive i za one stidljive i za one nepismene, i za one nekulturne i za one koji su sebe ovlastili da misle u ime svih nas i za one koji su našli da drugi misli u ime njih.

I eto nama lepih, divnih i bajkovitih stvari. Eto nama opuštajućih trenutaka. Eto nama potvrde da nam je sve najsjajnije i najlepše, eto nama potvrde da imamo blistavu budućnost, eto nama potvrde da ne treba da mislimo o odgovornosti, jer ona ne postoji, jer su krivi neki drugi, koji su ili tamo daleko ili su mrtvi ili su penzionisani ili u su zatvoru, ili su među nama, ali su zaštićeni kao beli međedi.

I eto nama modela ponašanja: model podvaljivanja, model zataškavanja, model prećutkivanja, model uvaljivanja i podmetanja, model svaljivanja i prebacivanja. I šta hoćemo više?! Sve nam je servirano, samo da odaberemo, i da prestanemo da mislimo i da se pitamo.
I po mogućstvu da se što više namrštimo da oni „oni tamo“ ukapiraju da nam je loše, kako bi što pre rešili naše probleme, da se ne maltretiraju oni koje plaćamo, koje smo mi odabrali, postavili i imenovali.



Objavljeno na Oznopressu, 28. maja 2014.

Нема коментара:

Постави коментар