Godišnji odmor je najlepša stvar koja može da vam se dogodi u godini. I zbog nje(ga) sve vreme rintate, jer znate da vas on čeka iza ćoška. Čak i pre odlaska na isti, mesec dana idete na posao i samo ga odrađujete, jer treba da smisliti gde ćete tačno poći: ili „kod nas“ u Crnu Goru ili u Grčku, a možda i Tursku. Eventualno, ukoliko imate rezervaciju još uvek smišljate da li ćete „uzeti“ avion ili zapucati autom. Prebirate po glavi šta vam treba od stvari i koliko je dovoljno da ponesete love za bezopterećeno uživanje, a da vam pri tome ostane dobra svota za septembar, jer jebi ga, klinci baš tad moraju da pođu u kojekakve razrede. I sve se to odavno dešava, negde tamo daleko od ove zemlje.
A U SRBIJI?
U Srbiji godišnje odmore koristimo da beremo maline, krečimo
stanove, idemo na terapije na koje ne stižemo tokom godine, idemo do rođaka koji
živi na 56 kilometara, jer smo užickali taman za gorivo i po čokoladu klincima.
Naravno, uvek izbegavamo one rođake koji imaju troje ili daleko bilo četvoro dece,
jer kada presaberemo koliko košta toliko Milka čokolade, odustajemo i ako treba
ne priznajemo niti da su nam rod, niti pomozi Bog.
Prva muka u vezi sa godišnjim odmorom me je zadesila kada sam
na dva meseca morala da kažem tačan datum, kada mislim da ću ići na to plaćeno besposličenje.
U suštini, svejedno mi je, jer iz rodne varoši nigde neću mrdnuti. Jer je maline
obrao i sneg i grad. Jer sam na terapije zaboravila, reklo bi se i da sam se potpuno
otkočila. Jer sam bicikl prodala da bih kupila jednu gumu za auto, pa sada mogu
samo na nju da uzjašem. Rođaci se ne javljaju na telefone jer su im iste demontirali
zbog nagomilanih neplaćenih računa. Jer kiša ne dozvoljava brčkanje ni na potočiću,
a zatvoreni bazen nam još ovaj (naš čačanski) ministar nije napravio, a glupo mi
potpuno da idem kod njega u kuću da se banjam i praćakam, a moram i u kupaćem da
se šetam, a obezbeđenje i na prozoru čuči.
Istina, zovu me neki prijatelji da dođem, kao u fazonu: „Pa valjda
imaš love da sipaš čorbe i zapališ u Bor, ovde ti je sve plaćeno?“ A, sve mislim
da bi bilo sjajno da sipam čorbu u kantu, sednem i odvezam se gde god! A neispravne
kočnice, a kriv trap, a ručna ne radi, a registracija trebalo da bude pre neki dan…
Kažem im, a kao grom iz vedra neba mi pade na pamet, da nemam vremena jer sam svoj
odmor planirala da okrečim kuću! Godinama idem negde, mantam se, pečem na suncu,
geljam po kamenčićima, obilazim kojekave pećinčine i etno kutke, a kuću sam potpuno
zapostavila. Kada malo bolje razmislim, toliko su nas stegli ovi naši što odlučuju,
da nam kuća postaje i jedina oaza i pećina i more i planina i uživanje i smirenje
i nervoza i dubioza. A kod Kineza ima da se kupe i talasi i delfini i sunce i mesec
i zvezdice. Pa kada nalepim svuda po kući, ima da se osećam kao na neprestanom odmoru.
I kamilu ću da kupim i da je gledam zamišljajući da sam na safariju.
PRVIH SEDAM DANA
Početak odmora mi je protekao u kreativnom razmišljanju, koje
je nastalo iz čiste laži, koja se polako pretvarala u istinu! Oduševila sam se kako
sam tako nešto i smislila, jer je prava stvar za ubijanje neplaniranog godišnjeg
odmora. Ma, potpuno ispunjeno vreme od jutra do mraka! Koji ću zid da ofarbam u
crveno, a na koji ću da zalepim tapete, one jeftinije? Koliko košta farba i gde
li daju popust? Da li da platim majstora ili da navatam neke prijatelje? Koliko
mi treba brufena, jer će upala mišića biti neizostavna? Da li mi je postojeći valjak
„bajat“ ili moram i za njega da se isprsim? Da li da bacam pare i na zaštitnu foliju
ili da pazim kako krečim plafon?
U tom kreativnom razmišljanju sam „ubila“ prvu sedmicu. Došao
je i taj dan „D“, i to za vikend. U ostalom za šta drugo i vikendi služe?! Neću
valjda ići na neki izlet, kupovinu u susednom gradu ili ugošćavati prijatelje?!
Idealno da se uhvatim za četku i krenem u akciju. Kako vreme odmiče, farbe je sve
manje, a zidova sve više! Nisam dobro preračunala! Odmah oduzimam neke nebitne prostorije:
hodnike, kupatilo, delove iza vrata (ionaka se ne vide). Ponestaju i tapete, a niko
ne prodaje na santimetre nego na rolne, i to velike metraže i mnogo skupe. Kupujem,
naravno kod Kineza, slične, samo im fale višnjice. Uspešno lepim i bojim crvenim
lakom, podrazumeva se, kineskim. Ne primećuje se razlika, osim kada se neko zagleda.
Ali oslanjam se na odsutnost ljudi zanetih sopstvenim brigama i višnjama.
OD 7. DO 14. DANA
I druga sedmica odmiče. Određena za čišćenje, ribanje i sve ostale
divne stvari koje život čine i koje vas uvek sačekaju, bili vi doktor nauka ili
niskokvalifikovani radnik. Ne treba da pominjem gomile naroda koji dolazi da obiđe
i vas i kako odmiču radove. Smucaju se, sapliću, zagledaju, daju korisne savete,
dok meni para izbija iz ušiju. To su oni koji odlično uhvate greške i propuste,
koji su po prvi put videli četku i krpu za čišćenje „odmah po kapanju“, da se ne
ulepi. Neki doneli i lubenicu, najidelnija stvar koja će vam, oduzimati dragoceno
vreme, te vas i ometati u poslu…. mislim skretati pažnju na druge nevažne gluposti.
Potom ide vreme za pickanje i lickanje i čini me neizmerno srećnom, iako sam ceo
deo plate potrošila i upisala se na par mesta u onu čuvenu i jedinstvenu svesku
za veresiju. Neka živi ova sveska u Srba, dok je poslednjeg Srbina. I konačno, vreme
da sednem, zapalim dve cigarete i duvam u tek okrečen plafon, jer ja sam ga krečila,
ja ću i da duvam u njega. I nargilu ću da podložim, namerno. Pa neka dimi na sve
strane. Poslednji deo odmora, koristim da odem u selo, da se odmorim ko čovek. Nema
da se plasti, šljive još nisu stigle, mama me juri da jedem, tata me tera da spavam
i odmaram. Komšiluk vodi abrove koji me zasmejavaju i koji me podsećaju da su, čini
se meni, i mali problemi i sitna ogovaranja nekome veliki i jedini.
Uveče obavezno gledam „Srećne ljude“ i uživam rasterećeno, jer
kontam da je uvek bilo isto vreme, da neko drugo u stvari nikada nije postojalo,
samo su postojale serije koje su nas podsećale da je uvek intelektualac najebao,
da je neradnik uvek bio zaštićen, i da se uvek šićarilo i kraduckalo.
22.7.2014. Kolumnista
Нема коментара:
Постави коментар