Pritegla muka, jel da? Čujem vas, mada i sebe čujem češće neg’
što želim, kako pomislim: „Jebi ga, biće bolje, jer gore nema. Dotakli smo dno,
ispod dna valjda nema ništa?!“ Ne valja nam niko i ništa. Mada, fakat jeste tako.
Ne valja kako okreneš! Ne valjaju oni nama, mi ne valjamo ni njima, ni sami sebi.
Ma, opšti rat u mislima!
O tim slutnjama i mukama ćućorimo sa poznanicima, pričamo po
kuloarima i strogo odabranom (poverljivom) društvu. Kada negde javno treba da progovorimo,
makar i u kameru, iza koje stoji novinar koji nas pita koliko mesečno izdvajamo
za ’leba, bežimo k’o đavo od krsta. Samo da nas neko ne vidi, ne prepozna, ne čuje
šta mislimo, što tako mislimo i što toliko jedemo testa. Najbolje je da gledamo
svoja posla!
Oni koji imaju decu se plaše, ako progovore o količinama izjedenog
’leba, da će im decu maltretirati u školi, a neki misle da će im šef na poslu zameriti,
a pojedini da je u pitanju neka zavera ili uvođenje poreza na krajke i pogače. Možda
bismo i progovorili, ali sa zarom preko glave. A to je ona marama koja skriva sve
osim očiju, iako zaboravljamo da se jedino oči kod čoveka ne menjaju-od rođenja
do smrti, pa je logično da se pogled lako provali! Mislim, ko još razmišlja o logici.
Verovatno mislimo da je osmeh taj koji nas razotkriva ili skriva,
ali zaboravimo, ovako zgranuti, zblanuti, zalađeni, da živimo u Srbiji,u kojoj gomila
naroda ostaje bez zuba: nekom ispadaju od muke, nekom od paradentoze, nekom izvade
jer su truli. Kako god da ispadnu, mali broj je onih koji imaju kintu za one nove,
keramičke, pa makar bili i vašarski (kečevi i dvojke), te počinju da se smeju sprčenih
usta i izmenjene face. Znači, osmeh je sranje i čista varka kada je u pitanju prepoznavanje.
A sranje je, i jer se više retko ko smeje, pa se stvari komplikuju, te osmislismo
podsmevanje. Smejanje onako napola, ni tamo, ni vamo. Ispod brka, pa malo ulevo,
mada može i udesno.
ZA PODSMEH SPREMNI
Počesmo da se podsmevamo koliko nas svakodnevno pljačkaju na
sve strane, a mi i dalje stojički podnosimo, gotovo da i ne osetimo, jer mi smo
nebeski narod, pa nam niko ništa ne može. Podsmevamo se kada komšiji crkne treća
krava zaredom, pa mislimo da mu je neko dobro navračao jer je itekako i zaslužio.
Podsmevamo se kada opljačkaju trafiku na ćošku, jer se setismo da je trgovac ispod
tezge prodavao cijalis, pa mu neko vraća, zbog uvaljenog analgina. Podsmevamo se
službenicama banke, kada platu podignemo na bankomatu, pa uletimo na šalter da istu
podignemo na ruke, dok još kompjuter ne proknjiži i dok ne provale da smo beton.
Podsmevamo se i tamo gde nas ne vide, na internetu. Pa počesmo
i da se lažno predstavljamo i da uživamo u nameštaljkama, sopstvenoj nevidljivoj
elokventnosti, visprenosti, duhovotosti i dovitljivosti. Tehniku lažnog predstavljanja
smo razvili do najidealnijeg. Lajemo kao najizgladneliji kerovi po tom internetu,
naravno iza lažnih profila…. ma kakvih profila, to majku mu, još traži vreme za
otvaranje i aktiviranje, pa fotka sa suncokretima ili morskom obalom, pa smišljanje
datuma rođenja i svega nečega.
Portali i sajtovi su dušu dali za pokažemo ko smo i šta smo!
Ne treba nikakvo polaganje, niti dozvola, a dozvoljavaju da se predstavimo kao majmuni,
ludaci, nimfomanke, žabetine, kljusine i koze, a o ovcama da ne pričam: od onih
simental rasa, do onih najobičnijih rundavih i neuhranjenih. Predstavimo se da smo
majmun i onda krenemo da pišemo sve šta nam je na srcu, mislim na srcu majmuna.
INTERNET IZAZIVANJE
Pljujemo po svemu i svakome, onako majmunski. Izazivamo sledeću
životinju na megdan, nešto slično kao ovo aktuelno polivanje ledenom vodom. Pa čik
neka neko odbije dvoboj. Potom se javlja „građanin“, jer valjda ostali u ovoj državi
to nisu, pa on sučeljava stavove sa „majmunom“. Ali ne lezi vraže, kreativci čekaju
da krene nevidljivi rat, i sedeći satima ispred kompa smišljaju kreativna imena
ili nadimke. Razmišljaju da li namerno u komentarisanju da naprave pravopisne greške,
ukoliko su s punim pravom iskoristili ime nekog ko ih do besvesti nervira, ili da
se potpišu kao suprug il’ momak, ukoliko je opleteno neko žensko čeljade.
Našoj kreativnosti i pameti nigde kraja. Toliko toga možemo da
kažemo, onako „u facu“, da je to čudo jedno. Naravno da se sutradan svima hvalimo,
kako smo kao „majmuni“, opičili tamo nekog „jarca“. Morate priznati, zanimljiv seks!
Svašta smo mu napakovali i konačno rekli ono šta godinama mislimo, a nikako se ta
prilika nije ukazala. Ali ko čeka taj i dočeka, jer svako u životu ima svojih pet
minuta.
Konačno su stigli i ti minuti za svakoga, pa svi možemo po potrebi
da budemo šta ’oćemo, jer nam niko ništa ne može. Konačno možemo „u oči“ da kažemo
šta mislimo i koliko mu mislimo. Konačno možemo da pljujemo, balavimo, lajemo koliko
nam je volja i želja. Konačno smo, zahvaljujući internetu, postali ono što jesmo
i što želimo da budemo. Konačno možemo da zaboravimo ko smo i šta smo i da budemo
životinja ili ludak na trenutak, makar se nikada više nesetili kako nam je ime,
a kako prezime.
23.8.2014. Kolumnista
Нема коментара:
Постави коментар